Ako još razmišljate trebate li upisati program osposobljavanja za pomoćnike u nastavi, donosimo vam dijelove iz završnih radova naših polaznika kako bi vas uvjerili kako su ovaj posao i ova edukacija upravo za vas.
A.V., Zagreb
Kako bi se učenici s teškoćama uključili u odgojno obrazovni proces potrebna je promjena, prvo u percepciji društva. Tome uvelike doprinosi razvoj znanosti i nadasve kvalitetna edukacija osoba u neposrednom kontaktu s njima (učitelji, pomoćnici u nastavi) za vrijeme obrazovanja.
I.D.P., Rijeka
Posao pomoćnika u nastavi je kompleksan i zahtjevan, ali plemenit i pun lijepih događaja. Postoji povezanost ne samo s učenikom s teškoćama nego i s cijelim razredom koji me prihvaća kao dio njihove zajednice jer znaju da mogu od mene zatražiti pomoć i savjet.
Spremna sam se i dalje usavršavati u radu s djecom s teškoćama te se nadam da će se uvjeti rada pomoćnika u nastavi poboljšati i da će u odgojno – obrazovnom procesu dobiti mjesto koje im pripada onakvo kakvo imaju naše kolege u EU. Na edukaciji Učilišta IDEM puno sam naučila i dobila sam potrebno samopouzdanje.
A.M., Zagreb
Ovo je tek početak mojeg rada kao pomoćnika u nastavi, tek prvo iskustvo. Kroz ovaj rad upoznala sam jedno divno i toplo dijete koje unatoč svojih teškoća ima svoje potencijale koji bi ostati skriveni ako mu ne dozvolimo da ih pokaže i dalje razvija. Spremna sam i dalje učiti o djeci s teškoćama i kako im pomoći. Jednog dana se nadam da će biti priznato zanimanje pomoćnika u nastavi. No do tada i dalje ću raditi ovaj posao.
N.Ž., Zagreb
Praktična nastava pružila mi je jedinstvenu i dragocjenu priliku da pretočim naučeno znanje i teoriju u praksu te se naučim snaći u različitim situacijama s kojima se susreću djeca s poteškoćama tijekom obrazovnog procesa. U tom smislu, praktični rad mi je još više približio i upotpunio sliku.
Uključivanje djece s teškoćama u redovni obrazovni sustav podiže njihovu kvalitetu života te razvija socijalne vještine, čime su i ostala djeca u razredu naučila prihvatiti različitosti i tako odrasti u emocionalno zdrave i tolerantne ljude. Nagrada nam je svima kad osposobimo dijete s teškoćama da se kvalitetno integrira u društvo. Prihvaćanjem i uvažavanjem različitosti pretvaramo ovaj svijet u bolje mjesto za sve nas.
A.F., Rijeka
Pomoćnica u nastavi je izuzetno humano zanimanje i osjećam se emocionalno ispunjeno nakon svakog radnog dana. Mislim da nisam pogriješila i da sam krenula ispravnim putem u svom životu ali da bi se olakšao stres zbog nesigurnosti ponovnog zapošljavanja i adekvatno nagradilo trud svakog pomoćnika u nastavi ministarstvo bi trebalo donijeti odluke kojima bi regulirao status pomoćnika u nastavi te im se dalo mjesto u društvu kakvo zaslužuju
A.P., Rijeka
Moja kćer kada je završavala osnovnu školu mi je govorila da imaju jednu učenicu koja ne ide ravno doma iz škole nego ostaje pisati domaću zadaću u školi, nešto kao produženi boravak. Još mi je spomenula da ta djevojčica priča nastavnicima kako ne stigne sve s nastave napisati kao sva „normalna“ djeca. To me začudilo, ipak je to pubertetski uzrast pa je čudno da se djeca dijele na „normalne“ i „ nenormalne“. Poznavala sam tu djevojčicu i njene roditelje i ne bi nikada rekla da se njihovo dijete razlikuje od ostale djece. Jednom prilikom sam od njene majke saznala da djevojčica ima problema u ponašanju i da je u pubertetu to postalo više vidljivo. Naime djevojčica ima blaži oblik ADHD poremećaj, što pokazuje nestrpljivošću i pjevanjem na nastavi. Nikada nije imala pomoćnika u nastavi, ali uspjela je završiti osnovnu školu uz pomoć djelatnika i stručne službe te PSP-a. Pomogli su joj da prevlada teškoće, preventivno su intervenirali u školi bez potrebe za izdvajanjem učenice iz njenog primarnog socijalnog okruženja. Imala je sreću da ima puno prijatelja u školi koji je ne izdvajaju nego se lijepo uklopila s njima. Iduće godine ta je djevojčica maturantica koja je na kraju svojeg školovanja i vrlo dobro se u svojim adolescentskim godinama snalazi s vršnjacima. Izrasla je u divnu djevojku punu razumijevanja, svjesna svog problema da ponekad burno reagira. Na sreću tu problematiku u osnovnoj školi primijetili su nastavnici i stručna služba koji su pravovremeno nju i roditelje usmjerili na pravi put, naučili ih suočit se s problemom i radnim navikama.
Na ovu edukaciju sam krenula s velikom željom i ljubavi prema djeci. Tražeći idealan posao upoznala sam sebe. Kroz tu djevojčicu, sve profesore Učilišta IDEM i edukaciju shvatila sam koliko je ovaj projekt davno bio potreban i da bi se stalno trebao provoditi, educirati nastavnike i roditelje što je inkluzija i zašto je prijeko potrebna.
A.J., Rijeka
Cilj ove edukacije bio je senzibiliziranje polaznika i rušenje predrasuda prema djeci s teškoćama. Promjena stavova od onoga da se na djecu s teškoćama gleda kao na nekoga tko ne može ići u školu već da ih vidimo kao djecu koja se mogu uspješno uključiti u redovne odgojno obrazovne programe.
Kako bi djeca, učenici s teškoćama mogla pohađati školu i ostvariti svoja osnovna prava da imaju ravnopravnu šansu za obrazovanje potrebno je omogućiti uvjete u kojima oni mogu u skladu sa svojim mogućnostima postizati uspjeh. Osim roditelja koji su svjesni prava svoje djece te kompetentnih odgojno obrazovnih djelatnika koji imaju iznimno veliku ulogu u stvaranju tih uvjeta, jako je bitna šira socijalan sredina koja bi trebala biti više senzibilizirana za djecu s teškoćama.
M.Š., Rijeka
Kao pomoćnik u nastavi radim punih šest godina, od 2014. Prva djevojčica, s kojom sam provela pet godina, je djevojčica koja je imala poremećaj autističnog spektra. Djevojčica koja je imala velikih poteškoća u socijalnoj interakciji te verbalnoj komunikaciji, ali s kojom sam ja naprosto „izrasla“ kao osoba bogatija za veliko iskustvo. S puno empatije i ljubavi posvetila sam se tome pozivu jer sam shvatila koliko je pomoćnik u nastavi važan za svako dijete u školskom obrazovnom sustavu bez obzira pohađalo to dijete školu po redovnom programu ili ne. Pomoćnik u nastavi u razredu ima važnu ulogu za svakog pojedinačnog učenika. Pomoćnik u nastavi je bitan kao primjer, kao model, te služi u razredu kao spona koja spaja različite karaktere, osobnosti i interese. On mora biti diplomata u odnosima među djecom, u rješavanju njihovih problema, rasprava, a najviše tijekom njihovog slobodnog vremena u školi za vrijeme malih i velikih odmora. Dio smo njihovih odrastanja, dio njihovih razmišljanja te ostajemo utkani u njihova srca kao i oni u naša. To je bio moj pokretač da nastavim raditi kao pomoćnik u nastavi te da završim i program osposobljavanja kako bih si otvorila put da ovaj posao mogu obavljati i u budućnosti.
N.P.H., Rijeka
Završni rad je nastao kao rezultat mog 7-mjesečnog rada kao pomoćnika nastave u Ekonomskoj školi Mije Mirkovića Rijeka i odrađivanja prakse kao pomoćnika nastave u OŠ „Pećine“ također u Rijeci. Slučajno ili ne, to su ujedno i osnovna škola i srednja škola koje sam ja pohađala i završila tako da mi se ostvarila velika želja za radom s djecom i to još u „mojim“ školama. Jednostavno, zbog pružene prilike u životu da radim s djecom osjećam se i počašćeno što mogu pisati ovaj završni rad o „svojim“ školama. Sve to ne bi bilo moguće da nisam upisala te na kraju i završavam edukaciju u Učilištu IDEM.
